| |
|
A
sad konačno, dugo očekivana storija o Divčibarama. Od septembra smo se
radovali i željno čekali taj dugo i brižljivo planirani odmor na
Divčibarama, uz posetu izložbi gljiva. Iznajmili smo planinarski dom za
nas desetoro, a ostali prijatelji su se smestili u pansionima i
vikendicama.
Organizovali smo prevoz , ko putuje sa kim, kojim kolima itd... Upalili
smo motore, i startovali. Usput smo se
zaustavljali da beremo gljive za izložbu, da uživamo u šumicama i
livadama koje su nas pozvale da odmorimo u njihovom zagrljaju. I tako
smo, maksimalno raseterećeni, konačno namirisali
Divčibare.
Od prelepih pejzaža nam je ponovo poskakivalo u grudima, jer smo znali
zašto idemo i kako će nam tamo biti. Neki od nas nisu odoleli da izađu
iz auta i pozd rave
Divčibare onako kako one to zaslužuju.
Napokon smo stigli.
Smestili smo se, zasukali rukave, počistili, pripremili večeru i
krenuli
u šetnju.
Ponovo gledamo predele koje toliko volimo. Krave koje mirno leže i ne
obaziru se na nas, šuma koja nam se raduje isto koliko i mi njoj, svaka
travčica, potočić, gljiva sve nam je to drago i lepo i u sv emu
tome mi uživamo.
Prvo dolazi pražnjenje negativne energije, zatim punjenje pozitivnom, a
onda tišina u nama samima, nikakva druga misao, osim " mi smo ovde u
prirodi, osećamo je kao deo nas, mi smo i sami priroda ".
Shvatili smo da nećemo uspeti sve da obiđemo za jedan dan pa smo se
dogovorili da svakoga dana obilazimo drugi kraj, a usput i da
gljivarimo.
|
Sledećeg
dana smo krenuli na
Crni vrh
i usputno gljivarenje. Naravno
fotografisali smo se pred polazak, da zabeležimo taj istorijski trenutak
kada deset zaluđenih gljivara i ljubitelja prirode kreće u obilazak i
tihi lov, ali nemamo mesta ovde za sve fotografije koje smo napravili.
Šetali smo tako, razgovarali, pretresali neke teme koje nisu uobičajene.
Peli smo se po krivom drvetu, ubacivali novčiće u drvo želja, odmarali
na Crnom vrhu, šalili se smejali i ludo zabavljali, a onda smo odlučili
da tražimo gljive. Ali gljiva nigde.
Tu i tamo poneki eksponat za izložbu, poneka mlada još n erazvijena
gljiva, ali ništa od onog što smo mi očekivali.
I rešimo mi tako frustrirani, da se vratimo u planinarski dom. Naravno
fotografišemo se mi i na povratku, da se lepo vidi kako izgledaju
snuždeni glji vari bez ulova.
Kažu da je na povratku gljivarska korpa jednako teška. Kad ih nabereš
mnogo, teška je zbog količine, a kada ne nađeš gljive teška je zato što
je prazna.
Sedosmo mi tako snuždeni pod drvo i odložismo svoje teške korpe pored
nas. Sve ostalo vidite i sami.
|
Naredni
dan je bio planiran za
Vražiji vir.

Neodoljivo lepom stazom smo šetali ka Vražijem viru, pored potoka koji
je trebalo preći sedam puta.
Kamenje prilično nestabilno i klizavo, hrabriji (oni u gumenim čizmama)
su prvi prelazili, pa su navodili ostale, sada levo, onda preskoči
itd...
Uz našu "tradicionalnu spretnost", pređosmo svi suvi po prvi put. O nda
opet malo stazom ali drugom obalom, pa opet, nazad na onu odakle smo
došli.
Naravno, na ovom terenu je bilo i gljiva i cveća i
mesta
koja nismo želeli da napustimo.
Ogledali smo se u bistroj vodi, uživali u odsjaju sunca, u prelamanju
sunčevih zraka, ležali smo na obalama i odmarali se, zaustavljali se da
naberemo gljive, prskali se, gacali po vodi, i ponašali se kako bi neki
rekli kao deca.
Ali mi smo u tom trenutku bili slobodni, osim te prirode i njene lepote
i nas ništa drugo nije postojalo. Mi smo prosto bili i postojali, a ta
voda, i šuma i Sunce su nas grlili i mazili i uživali u našem radovanju.

Svet u kome mašta može da se raspojasa, pa nam gljive liče na male
uspavane patuljke, a drveće obavijeno paučinom na zamkove u kojima su
uspavane lepotice, a mi smo prinčevi koji treba da ih probude. U svemu
smo videli bajku, ili neke
elemente bajke, ili smo prosto, svakim korakom, svakim prelaskom potoka,
osmehom, šalom, ubranom gljivom ili cvetićem pisali sopstvenu bajku,
neponovljivu van tog prostora i vremena. Naš mali kolektivni san.
Kao u svakoj bajci koja kaže, preko sedam gora i sedam mora, i mi smo
tako nakon sedam prelazaka preko potoka stigli do vodopada, koji je bio
naš cilj.

Huk vode, rasprskavanje kapljica oko nas, gledanje u vodu, donelo je
pročišćenje i preporod. Meditirali smo, opustili se, posmatrali orgon, i
opet
maštali.
Nakon kratkog odmora krenuli smo u osvajanje vrhova i pobadanje zastava
kao da smo prvi ljudi koji su tu došli. Naravno, bili smo i nagrađeni,
jer je na vrhu brda, na kraju kozije staze bila kućica iz snova.

Udaljena od svih naselja, u srcu šume, na vrhu brda, a ipak ušuškana i
zaštićena od vetrova, svako od nas je poželeo da je baš njegova, i da
može kad god poželi da ode i provede vikend u njoj.
A
odmah pored nje izvor, žubori, ispod nje huči vodopad, sa jedne strane
strma padina, sa druge blaga, a od nje vodi put ka nekim katunima, kroz
šarmantan i čaroban drvored.
Bilo nam je tako žao što moramo da je napustimo, želeli smo da noć, a i
ostatak odmora provedemo u njoj. Jeste da nas je bilo desetoro, ali
nekako bismo se stisnuli.
Sa žaljenjem smo pošli u našu kuću, i napravili još jedan snimak za
kraj.
|
A
u međuvremenu smo pribegavali večernjem opuštanju, uz vatru, roštilj, a
bogami i čašicu pića.

Pozvali smo i prijatelje da sa njima podelimo iskustva od prethodnih
dana, da napravimo dogovore za zajedničke obilaske terena i gljivarenje.
Pripremili smo sve što je potrebno, drva za vatru, pribor za roštilj,
stolove, stolice, i čekamo prijatelje da se pojave.

Čim je počeo sumrak, eto njih, počeše da se okupljaju sa svih strana.

Pozdravljanje, radovanje onih koji se nisu videli dugo vremena,
nazdravljanje.
Priče su se vodile na svakom kraju našeg dvorišta, te bilo ovo, te bilo
ono, jesi li znao da je... i priči nikad kraja.

Upalili smo vatru, raspalili roštilj, seli i počeli zabavu.
Vegetarijanci su doneli razna bezmesna jela, gljive su pečene na
roštilju, a mesojedi su sebi pripremali meso.
Za
svakog po nešto, i svi se dobro slažu.
Malo se zapeva, malo se našali, malo se održava vatra, malo se ponovo
cepaju drva kada ih nestane, svako po nešto doprinosi, i svi uživaju.
Bilo je to veče za pamćenje. Mi i naši dragi prijatelji u tako divnom
raspoloženju.
|
|
Nakon
divne večeri, nastavljeni su obilasci terena, zajedno sa našim
prijateljima. Bili smo na
Rastovcu,
u Tometinom polju,
i još na nekim
mestima, onako kako nas je put naneo, i kako smo poželeli da se
zaustavimo.
Brali smo gljive, šipak, kupine, kleku, šetali, fotografisali.
Nalazili smo i plodove kojima vreme nije, kao što je ova
šumska jagoda.
Napajali smo oči gledajući polja sa procvetalim Mrazovcem, a bilo je i n eiskusnijih
koji su odmah povikali evo ga Šafran, a on raste samo u proleće (eto
dobrog primera kako se mogu i biljke baš kao i gljive zameniti sa
otrovnim dvojnikom, ako se ne vodi računa o svemu, ili ako se nema
dovoljno znanja).
Fotografisali smo glive, a to nije baš uvek moguće dobro uraditi na
mestu gde gljiva raste, pa smo ih pripremali za fotografisanje i trudili
se da napravimo što bolje kompozicije i što bolje fotografije.
Ali mala slatka bića su tako lepo pozirala, da mi moramo te fotografije
da pokažemo i vama, da biste i vi mogli da uživate bar malo u pogledu na
čudesne boje i kombinacije boja.
|
U veče
smo pripremali večeru i grejali se na starinski način, uz
Smederevac.
Naravno imali smo i električni šporet, ali ovo nam je bilo lepše i
slađe. Raspaljivanje vatre je komplikovano i tu je potreban neko sa
jakim plućima. Naravno i u ostalim poslovima smo bili ravnopravni,
muškarci i žene su delili
poslove, i zajedno pripremali večeru.
Mesila se prava
seljačka proja, a
mladog kajmaka
je bilo u izobilju, a uz to i specijaliteti od gljiva, kao što je Mirino
pečenje od
vrganja, gulaš od borovih klinčića sa povrćem
itd. Čajevi od bilja koje
smo sami ubrali.
|
Jedna
od naših noćnih zabava je bila
lajanje na zvezde. Tačnije,
odlazili smo na Crni vrh i posmatrali zvezde, trudili se da prepoznamo
neka sazvežđa, a malo se i zabavljali.

Najinteresantnije je bilo to što smo se po mraku kretali bez baterijskih
lampi po šumi, i niko se nije sapleo ili upao u rupu.
Čovek očito ima dve
ličnosti, jednu gradsku naviknutu na konfor i drugu primitivnu, sposobnu
da predoseti svaku opasnost i da je izbegne.
|
A
onda je došao dan odlaska.

Pakovanje, čišćenje kuće, zavrtanje vode, i po neka kratka šetnjica u
blizini planinarskog doma, samo da se pozdravimo sa prirodom, da bacimo još
po neki pogled na prelepe livade i šume.
Grupni portret tužnih gljivara. Nerado palimo motore i krećemo ka Beogradu.
S tugom bacamo poslednji pogled niz put, i čvrsto rešavamo da ćemo doći
ponovo svi zajedno.

Zbogom Divčibare,
videćemo se uskoro, čim nam se ukaže prilika za to. Uspomena na te dane će
nam grejati srca i raspirivati želju da što pre tamo dođemo.
|
|